Hrvatsko zagorje je prostor smješten u središnjem dijelu Hrvatske, između Maceljskoga gorja, Ivančice, Varaždinsko topličkog gorja, Kalničkog gorja, Medvednice, rijeke Save i rijeke Sutle. Obuhvaća manji dio Zagrebačke i Varaždinske županije, a najveći dio Zagorja smjestio se u Krapinsko-zagorskoj županiji. Zagorje je mjesto iznimne ljepote u kojem čovjek ima mogućnost živjeti u skladu s prirodom kao što su to činili naši stari. Brežuljci, zelenilo te kvalitetni termalni izvori Krapinskih, Stubičkih i Tuheljskih toplica čine Zagorje idealnim mjestom za uživanje u prirodnim ljepotama i bogatoj gastonomiji. U krivu su svi oni koji misle kako je zagorska kuhinja jednostavna i siromašna. Nije ni jednostavna, ni siromašna. Bez obzira što je kroz vremena koja su tutnjila Zagorje prolazilo svoju muku, svu težinu življenja, istim tim vremenima tutnjili su i utjecaji germanski, ugarski, turski, različiti narodi, tradicije, kulture, običaji i različite kuhinje. Sve je to na kraju obogatilo Hrvatsko zagorje i dalo mu veliku gastronomsku vrijednost u kojoj danas uživamo.

Hrvatsko zagorje karakterizira čvrsta povezanost s prirodom pa se na takav način razvila i tradicionalna zagorska kuhinja. Nekada se hrana spremala na način da bude što kaloričnija kako bi zagorski težaci što bolje prevladali sve dnevne obaveze na poljima i njivama kojih je bilo mnogo. Zagorska kuhinja, kao i brojne druge europske kuhinje, zasnovana je na sezonskim sastojcima i načinima pripreme, a također se može reći kako je ona oduvijek temeljena na zdravim i domaćim namirnicama te što kraćoj termičkoj obradi kako bi se zadržala hranjiva svojstva i okusi. Povrće se spremalo za zimnicu, sušilo se voće, ali i gljive, a kesteni su se brali zajedno s ovojnicom te potom zakopavali u pijesak da se sačuvaju do proljeća. Svinjsko meso i mast imali su veliku ulogu u prehrani pa je stoga i kolinje bilo jedan od najvažnijih događaja u godini. Obrađeno se svinjsko meso sušilo i kuhalo u grahu, kupusu ili repi. Dio koji je najdulje čekao da se pojavi na stolu bila je šunka koja se prvi put koristila za Uskrs. Ostatak se pekao i konzervirao na starinski način zalijevanjem mašću u posebnoj drvenoj posudi. To je bilo idealno jelo za vrijeme radova u polju kada nije bilo vremena za kuhanje.

Zagorska kuhinja se sastoji od mnogih slojeva koji pokazuju promjene kroz koje je Zagorje prolazilo. Tako se mogu sresti jela iz pučke kuhinje, gdje se polazi od jednostavnih namirnica ali krajnji rezultat je uvijek bogat okusom, pa sve do jela koja su se posluživala plemenitaškim obiteljima u njihovim dvorcima u Zagorju. Tako s jedne strane možemo vidjeti kako su zagorske domaćice stvarale gozbe samo od jaja, krumpira, sira, vrhnja, tijesta i onoga što bi imale ovisno o sezoni, te s druge strane raskoš teletine, divljači, slatkovodne ribe, šumskih gljiva i gustih umaka. Jedno takvo plemićko jelo je stubička pisanica punjena suhim šljivama, u umaku od maslaca, vina i šljivovice.

Prepoznatljivo zagorsko jelu su zagorski štrukli. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske zaštitilo ih je kao nematerijalno dobro. Ovo jednostavno jelo od vučenog tijesta punjenog smjesom od sira, vrhnja i jaja u stotinu varijacija ogledalo je zagorskog seljačkog života, koje i u jednostavnosti pronalazi radost i raznolikost. Može se poslužiti kao predjelo, glavno jelo, u juhi ili kao desert, slani ili slatki, kuhani ili zapečeni s brojnim dodacima, primjerice kupusom, heljdom, repom, orasima, jabukama, makom ili bučom.

Jelo kojim su se Zagorci voljeli počastiti je purica s mlincima, u teškim vremenima makar samo za Božić. Zagorski puran nastao je od srednjoameričkog purana koji je dospio u Zagorje preko Italije u 16. stoljeću. Uzgaja se u malim jatima koja se čitav dan slobodno kreću i hrane, čime nastaje posebno ukusno meso koje je do 20. stoljeća postalo glasovito i izvan hrvatskih granica. Danas je to neizostavna ponuda u svim restoranima i seoskim gospodarstvima.

Zagorska juha, također, je poznato pučko jelo čija su osnova krumpir, slanina i gljive, a u koje se dodaju i druge sezonske namirnice, one koje bi se u datom trenutku našle u domaćinstvima. Proizvodi od kukuruza također su često korišteni kao žganci ili kukuruzno brašno u slatkim zlevankama i bazlamačama.