Lovor (lat. Laurus nobilis) je vazdazeleni grm ili nisko stablo iz porodice lovorika (lat. Laureaceae). Dolazi iz Male Azije, odakle se raširio po Sredozemlju. Kod nas raste od davnina u priobalju i po otocima, u Istri i Dalmaciji, što potvrđuju i nazivi nekih mjesta kao Loborika – Lovran.  Na obroncima Učke (na području Lovrana i Opatije) nalaze se najbujniji nasadi lovora, tako da na nekim mjestima tvore male šume. Na dubrovačkom području je uz kadulju najvažnija i najrasprostranjenija biljka iz skupine ljekovitih i aromatičnih biljaka.

Povijest lovora duga je i bogata. Imao je važnu ulogu u svakodnevnom životu starih Grka i Rimljana, a imao je i društvenu, čak i političku ulogu. Lovor je bio posvećen bogu Apolonu koji je dobio naziv “onaj koji nosi lovor”. U njegovom hramu, koji je u početku bio sagrađen od lovorovih stabala, živjela je svećenica Pitija koja je bila poznata proročica. Ugledne osobe, vladari i vojskovođe, donosili su bogate darove da bi od nje doznali svoju budućnost. Hram je poprimio izgled kakav je dolikovao njegovom ugledu zahvaljujući bogatim darovima. Prilikom izricanja proročanstva Pitija je žvakala lišće lovora i sjedila na tronošcu iznad otvora u kojem je spaljivala lovorovo lišće. Čak je i spavala na lišću lovora.

Prema jednom mitu, nimfa Dafne („dhafni“ na starogrčkom znači lovor) pretvorila se u drvo lovora da bi izbjegla Apolonovo udvaranje. Apolon je drvo učinio svetim, a njegove grančice je nosio u spomen na neuzvraćenu ljubav. Stare su Grke lovorove grane štitile od nesreće, zavisti i zlih duhova. I za Rimljane je lovor imao isto značenje, a koristili su ga i za liječenje. Plinije piše da zdrobljeno lišće lovora mirisom štiti od infekcija, naročito ako se udišu pare spaljenog lišća. I Grci i Rimljani znali su za ovaj farmakološki učinak lovora.

Dokazano je da je eterično ulje lovora jaki biljni konzervans, da djeluje baktericidno i fungicidno. Više istraživanja pokazalo je da lovorovo eterično ulje ima sedativan, a u većoj dozi i narkotičan učinak. O primjeni lovorova ulja pisalo se već u 1. stoljeću kada ga je Kriton, liječnik rimskog cara Trajana, opisao u drugom dijelu svoga djela u četiri toma. Tamo je obradio mirisna sredstva za njegu tijela, odjeće i prostorija koja se izrađuju od lovorovog i drugih eteričnih ulja. Stari Grci i Rimljani krunili su pobjednike i pjesnike lovorovim vijencima. Rimski su carevi bili ovjenčani lovorovim vijencem koji je bio simbol trijumfa i besmrtnosti. Riječ „laureat“; potječe od imena roda ove biljke („laurus“). Do razdoblja Drugog svjetskog rata i kazališni su umjetnici za svoje jubileje dobivali lovorov vijenac, a stavljao se i na grobove velikana.

Lovor ima i ljekovita svojstva. Upotrebljavao se kod gubitka apetita, grčeva u želucu i groznice. U današnje doba dokazano je djelovanje lovorovog eteričnog ulja kod prehlade, upale krajnika i različitih oblika viroza. Osim toga, on djeluje i antivirusno te antifungalno. Francuski herbalist Maurice Mességué preporučuje čaj od lovorova lista kod bronhitisa, hunjavice i gripe. Mast od lovorova lista preporučuje se kod reumatskih tegoba i kod uganuća. Čaj s pet listova lovora i 2-2,5 dl vode preporučuje se za grgljanje kod angine i za obloge kod nagnječenja ili čireva. Kupka s lovorom djeluje relaksirajuće i antireumatski.

Lovorovo eterično ulje primjenjuje se u aromaterapiji i kozmetici za izradu parfema, a zbog njegovog antiseptičkog djelovanja, posebno se koristi za izradu preparata poslije brijanja. Dodaje se i nekim deterdžentima. Muhe ne podnose lovorovo ulje. Pripravak od ulja koje se dobije tiještenjem plodova lovora koristi se da bi se muhama zapriječio pristup do rana i upaljenih mjesta na tijelu životinja.

Kao začin, lovorov list rabi se od davnina. Dodaje se jelima od mesa i ribe, juhama, umacima, marinadama i kod pripremanja zimnice. Poznat je začin kod pripreme jela na „lovački način”. Listovi se stavljaju i u sušene smokve, i to ne radi mirisa, već da bi uklonili ili spriječili da se razviju paraziti. Lovorovo ulje koristi se u proizvodnji alkoholnih pića i voćnih sokova. Upotrebljava se i za pripremu začinskog octa. Ovaj se ocat ubraja u delikatese, ima karakterističan miris i nije gorak te se dodaje ribljim marinadama, kiselim pečenjima te hladetinama. Lovorov list otpušta svoju aromu sporo, u temeljcima, juhama, gulašima, umacima, marinadama te kod kiseljenja. Odličan je dodatak ribljem gulašu a posebno u kombinaciji s limunom i anisom koji poznati chefovi  koriste  kao punjenje za trbušnu šupljinu riba prije pečenja. Lovor je sastavni dio bouquet garnija te kod kuhanja bechamel umaka. Ide dobro uz grah, leću, rajčice, posebice kao začin umaku od rajčice. Dva do tri lovorova lista daju dovoljno arome jelu za četiri do šest osoba. Listovi se uklanjaju prije serviranja jela.