Komorač je otporna samonikla divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka s odebljalim korijenom, iz kojeg u prvoj godini izrastu listovi, a u drugoj godini i do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvjetovima. Stabljika je okrugla, modro-zelene boje i u gornjem dijelu razgranjena, a listovi su sastavljeni od mnoštva sitnih listića. Komorač pripada porodici štitarki, jer su žuti cvjetovi skupljeni u štitaste cvatove. U svakom plodu ima stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljima. Sjemenke su male, aromatične, plosnate i ovalne, sa žutim žlijebom, a koriste se kao začin.

Ova biljka potječe iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne prevruća klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u sjevernoafričkim zemljama. U Hrvatskoj raste po kamenjarima Primorja i Dalmacije.

U antici i u azijskom prostoru komorač je bio cijenjen zbog svog okusa sličnog anisu, kao i zbog ljekovitih svojstava. Rimljani su uživali jesti njegove listove, korijenje i sjemenke u salatama i kruhu. U srednjem vijeku koristili su ga za rastjerivanje kukaca. Vjerovalo se da plaši vještice, pa su ga za Ivanjske noći vješali na ulazna vrata. Često su ga stavljali u ključanice kako nikakvo zlo noću ne bi ušlo u kuću. Srodne vrste komoraču su anis, celer i kim.

Od vitamina izvrstan je izvor vitamina C (21 mg, što čini 35% RDA) i vitamina B kompleksa: niacina (6 mg, što čini 38% RDA), tiamina (0,4 mg, što čini 34% RDA), piridoksina (0,5 mg, što čini 28% RDA) i riboflavina (0,4 mg, što čini 27% RDA).

Komorač je jedna od najstarijih poznatih ljekovitih biljaka koju su koristili stari Egipćani, Rimljani i Grci, a kod nas su ga, kao prirodni lijek kod probavnih tegoba i prehlada, proslavili benediktinci.

U ukupnom kvalitetnom nutritivnom sadržaju osobito se ističu flavonoidi rutini i kvercitin, te raznovrsni kempferol glikozidi, koji imaju snažno antioksidativno djelovanje. Vrlo zanimljiv je i anetehol, sastavni dio hlapljivih komponenti eteričnog ulja. Istraživanja su pokazala da smanjuje upale i pomaže u sprječavanju razvoja raka. Eksperimentima na životinjama utvrđeno je da eterično ulje ima sposobnost zaštite jetre od štetnog toksičnog djelovanja.

Svi dijelovi komorača, lukovica, stabljike i listovi, upotrebljavaju se u pripremi jela. Nožem treba stabljike i dno lukovice, te maknuti vanjske listove lukovice. Kratko ih treba oprati tekućom vodom, a zatim komorač narezati prema potrebi. Stabljike se koriste u pripremi temeljaca, dok listovi daju osobitu aromu ribi pečenoj u foliji, a mogu se iskoristiti i za ukrašavanje jela.

Najbolje od komorača dobivamo ako ga poslužimo svježeg. Vrlo su zanimljive kombinacije komorača s povrćem i voćem u raznim miješanim i složenim salatama. Evo nekoliko zanimljivih kombinacija salata s komoračem, koje vrijedi kušati: s avokadom i narančama, artičokama i parmezanom, s jabukama, rikulom, mandarinama i narom, s pršutom i kruškama, pečenom piletinom, radičem, lukom, pinjolima i svježim smokvama.

Pravi ljekoviti koktel može se  pripremiti tako da svježi komorač začinimo maslinovim uljem, pa ovu ukusnu i mirisnu salatu serviramo kao predjelo. Umjesto zelene salate ili rajčice u omiljeni sendvič možemo staviti svježe narezani komorač ili ga preliti jogurtom uz dodatak svježe narezane metvice.

Bijela ili blijedozelena i čvrsta lukovica, sa suptilnim mirisom na anis, bez znakova oštećenja i truljenja - znak je dobre kvalitete komorača. Stabljike koje se nadovezuju na lukovicu trebaju biti ravne i bliske jedne drugoj, a listovi svježi i zeleni. Prilikom kupnje treba birati manje lukovice koje su čvršće i manje vlaknaste. Izbjegavajti treba komorač koji ima cvjetove na stabljikama jer je to znak da je prezreo.

Komorač čuvamo u odjeljku hladnjaka za povrće do četiri dana, iako ga je najbolje pripremiti istoga dana nakon kupnje jer stajanjem gubi na aromi. Nakon blanširanja komorač se može zamrznuti, no ovim postupcima on dosta gubi na svojoj aromi.

Osušene sjemenke komorača treba čuvati u čvrsto zatvorenoj posudi na hladnom i suhom mjestu do šest mjeseci.