Već 4.000 godina kadulja je na glasu kao čudesna biljka koja liječi mnoge bolesti a kod nekih je naroda i na glasu svetosti. Starorimski znanstvenik i pisac nazvao ju je Salvi, od latinskog glagola salvum što znači spasiti – dakle: spasiteljica. Zapisano je da su je stari narodi koristili ne samo kao lijek već i u raznim obredima; Egipćani za balzamiranje i mumificiranje, stari Rimljani su imali čitav obred kod njezinog branja, američki Indijanci su je palili u obrednoj vatri i nosili je oko vrata pri ritualnom plesu … Naš naziv kadulja dolazi od glagola kaditi, jer su je ljudi koristili za pročišćavanje svojih domova kađenjem dok je to mjesto u vjerskim obredima, svetištima i u kućama, preuzeo tamjan. Državnom biljkom proglasio ju je Karlo Veliki kada ju je u svojim strogim propisima Kapitularima uvrstio među 72 biljke koje se obavezno moraju uzgajati u svim seoskim, gradskim i samostanskim vrtovima (zajedno s peršinom, čuvarkućom, piskavicom, koprom, matičnjakom itd). Cijenili su je i istočni narodi – Kinezi su za sanduk kadulje davali tri sanduka svoga čaja.

No, kadulja je cijelu tu slavu postigla prije svega bezbrojnim primjerima svoje ljekovitosti. Stari su je narodi upotrebljavali kao lijek gotovo za sve bolesti. Nalazimo je u receptima liječnika u starom Egiptu, Heladi i Rimu,  a u Srednjem vijeku izašla je i knjiga o njenoj ljekovitosti u slučajevima reume, bolesti usne šupljine i grla, probavnih smetnji, upale mjehura, noćnog znojenja …

Kadulja  je samonikla, zeljasta biljka s kopljastim i ovalnim baršunastim listovima prekrivenim gustim dlačicama s obje strane. Raste u kamenjarima Mediterana u niskim grmovima. Mlada je svjetlo zelene do ljubičaste boje, cvjeta u malim bijelim, plavim i ružičastim klasovima na vrhu stabljike koja vremenom odrveni, a životni joj je vijek  šest do sedam godina.

To je biljka sunca i topline, osjetljiva na mraz i previše vlage pa je kontinentalci i posebno sjevernjaci moraju sijati i njegovati. Sije se u travnju i svibnju. Sjeme se samo malo pokrije zemljom. Može se uzgajati i iz presadnica, najbolje na mirnom i sunčanom mjestu, u zavjetrini.

Uspjeva i kao lončanicu u kući, na sunčanom prozoru. Ako listovi počnu žutjeti, znači da joj treba više životnog prostora, tj. mjesta i zemlje. Tu se može uzgajati do ljeta a onda je spremna za presađivanje u vrt na Do zime će se razviti, u proljeće se obrezuje. Listovi se beru prije cvatnje u travnju, cvijet se sabire u svibnju i lipnju. Budući da konstantno rastu novi listovi, mogu se brati tijekom cijele godine. Suši se na sjenovitom i zračnom mjestu. Cvijet kadulje vole i pčele pa tako je njen med jedan od najljekovitijih.

U današnje vrijeme, posebno zadnjih godina, kadulja postaje nezamjenjiv začin u kuhinjama brojnih svjetskih i domaćih kuhara. Svojim voćno-aromatičnim i intenzivnim okusom, već u malim količinama i vrlo kratkotrajnom termičkom obradom, mnogim jelima daje specifičnu notu. Svježa je znatno intenzivnijeg okusa i važno je pripaziti na količinu koja se koristi, jer se vrlo lako može dogoditi da preuzme okus jela. Savršeno se sljubljuje s masnim mesima poput svinjetine, kobasica, guske, janjetine budući da potiče probavu. Kadulja odlično pristaje i uz rižota i sirna jela, a vrijedi ju dodati i u umake od rajčice. U Velikoj Britaniji kadulja se spominje uz svinjetinu, gusku i patku, a pokazala se dobra kao nadjev za spomenuto meso. U SAD-u kadulja se uz luk često koristi za punjenje purica na američki dan zahvalnosti. Odličan je začin za svinjske kobasice, a Nijemci je poslužuju uz jegulju. Talijani je koriste u njihovom klasičnom jelu Saltimbocca alla Romana, prže je u ulju, stavljaju na Focaccie i u palentu. Od nje spravljaju suptilne i jednostavne umake za tjesteninu tako da par listića polako zagriju na maslacu.